ponedjeljak, 25.07.2005.
Čini li se to meni ili stari yu-rock više ne praši, već rokće? (Johnny šta ti je to trebalo?)
Eto ostala ja zabezeknuta. Otišla ja jučer do Kauflanda kupit cedevitu i manistru, jerbo mi je Kaufland ispird kuće, a najveći mi je gušt šta na odjelu s novinama i časopisima možeš u miru stat, i sa još 126 naguranih kupaca čitat svu tu junk literaturu bez obaveze da je kupiš. Progonjena glasom one dosadne tete koja, čini se, živi u Kauflandovim zvučnicima i non stop pizdi istu mantru kako zelene lazanje dođu samo dvadeset kuna devedeset lipa, a likvi antibakterijal samo sedam kuna i devedeset lipa, odlučih se priključit poprilično gustoj ekipi na časopis departmentu i sinjat šta ima nova. Taman kad sam mislila da ću ispalit od one šta pjevuši cijene i od funky-gorgonzola arome koja je emanirala iz poluzatvorenih postola neke niske ženice koja je kraj mene očima žvakala gnjus-tračeve iz Imperijala, i kad sam odlučila vratit dobrano zgužvanu Gloriju na policu, oko mi zapne u nevjerici na osamnaestoj strani tog omiiljenog magazina za žene kojeg vole i muškarci". Nisam mogla virovat! Činila mi se zajebancija! Štulić je dao intervju za Gloriu!
"Yeah right" procvilila sam u nevjerici gledajući fotke nekog napušenog katastrofalno razrokog stvorenja koje se nesuvislo kesi gledajući u kameru.....ili u kamermana? U pod? U nebo? Ma ne možeš znat.
Sve u svemu, srce mi je procipala tuga. Nisam mogla virovat. Nisam mogla virovat, da nakon petnaest godina medijske agonije, nakon petnaest godina neumornih pokušaja VRHUNSKIH novinara, film-makera, rock kritičara, književnika i svih ostalih istinskih ljubitelja tog prekrasnog novog vala, da uđu iza misterioznih Štulićevih vrata u tuđini, nakon svih tih njegovih odbijanja molbi javnosti da im se javi, da im barem napiše pjesmu, pošalje razglednicu, objasni gdje je nestao domaći rock, nakon svih tih ispričanih priča, špekulacija starijih generacija koje su iznosile svoje teorije što sad radi veliki Johnny, da li će nas iznenaditi nekim novim glazbenim remek djelom, da li će podići svoju poeziju na neki viši nivo, nakon svih tih pustih mladih generacija, koje sa sjajem u očima i danas na plažama do kasno u noć osvajaju svoje prve ljubavi s gitarom u rukama i legendarnom Azrom u grlu, i sa pobjedonosnim sjajem u očima znaju da će curice cjeniti to što on tako dobro kopira Johnnyija, legendu koji se nije dao smesti svjetlima velegrada, podati pritisku novinara i koji je odlučio život rock-junaka ovjekovječiti velom mistike koja će uvijek ostaviti dovoljno neodgovorenih pitanja, koja će mladim umjetnicima davati nadu u to da će zasigurno i oni, u osami jednog dana, naći taj nedodirljivi mir koji je našao njihov Štula, da bi na kraju njihovo uvjerenje se prosulo u tisuću komadića na strani broj 18 tamo neke Glorie, jeftinog magazina koji svaki pravi rocker, svako dijete buntovništva i rock-pravde, mrzi iz dna duše.
Eto, vidjeli smo Đonija. Otvorila su se čarobna vrata. U gužvi u Kauflandu imeđu police s knjigama i opreme za vrt i biciklizam, na svakom kiosku diljem hrvatske, na kasi svakog dućana povrh kesa s oznakom Kerum ili Konzum, na stoliću svakog frizerskog salona, ili pedikerske radnje. Saznali smo, u vrlo lošem tekstu novinara koji očito nije ovaj znameniti događaj gledao sa poštovanjem (a i zašto bi, kad je sudeći po napisanom neslomljivog Johnnyija kupio s bocom maslinovog ulja i suvim smokvama, te lažnim novinarskim laskanjima), napisao vrlo šturo i nemaštovito kako Štulić živi u čistom i urednom dvoetažnom stanu, kako se, kad su mu pokazali novi dokumentarni film o Azri koji rade u hrvatskoj produkciji jako uzbudio (što je bilo golotinje u tom filmu?) i kako ima finu ženu, lijepi vrt i ponekad, vau kako ludo, puši travu. U prvom pasosu članka o nedodirljivoj legendi stare rock Jugoslavije, ali i današnje mladeži, umjesto eksplozivnog i dramatičnog uvoda, dobili smo najidiotskiju moguću informaciju u kojoj je taj očigledni gaf-novinar naglasio kako u Nizozemskoj, u Štulinom kvartu, dućani rade do 19 sati. Šta očekuje taj amater za ovaj idiotski članak u kojem je popušio jedinu priliku da Johnnyju nabaci veliki sjaj, a sebi kvalitetnu karijeru: Pulitzera?
Sve što će dobiti je priliku da njegov članak posluži mom psiću kao papir za piškenje.
Sramota.
Bijelo Dugme sam probavila, jebiga, ljudi su bar zaradili na staroj slavi.
Što je dobio Štula sa ovom blamažom?
Osim što je ubio pokoji san svih onih mladih rockera koju su ga cijenili baš zbog toga što njegova umjetnička sloboda i njegova izolacija od ovog pokvarenog medijskog svijeta nisu imale cijenu.
A očito je imaju.
Dvanaest kuna na svakom kiosku.
- 11:49 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
